U organizaciji Zajednice kulturno-umjetničkih udruga SMŽ u Sisku je održan seminar dječjeg folklora pod nazivom „Žab, žab, žaba – laba“, kojeg je na samom početku pozdravila predsjednica gđa. Ivanka Roksandić.
Voditeljica seminara bila je Slavica Moslavac, kutinska etnologinja i muzejska
savjetnica te korepetitorica Lana Moslavac, sviračica na tradicijskim glazbalima,
prezentirale su dječje igre, brojalice, pjesme i pjevana kola, ali i tradicijska glazbala
Moslavine, Posavine, Banovine i Zapadne Slavonije.
Seminar je započeo brojalicama. Brojalica je dječja pjesma u kojoj važnu ulogu ima
broj. One se pjevaju ili recitiraju u strogom deklamatorskom ritmu; s pomoću njih se
najčešće određuje mjesto u igri ili se neki igrači isključuju iz igre. Mogle su započinjati
štapanjem (pomoću štapa), no i razbrojavanjem. Brojalica je zapravo kratka ritmička
pjesmica koja se recitira na jednom tonu. Djeca ih koriste u igri kako bi odlučili tko će
loviti, žmiriti, baciti loptu, smisliti nešto, započeti igru. Učenje kroz brojalice je voljno,
nenametljivo i trajno jer djecu brojalice vesele. One su poticaj na igru te sama igra. U
osnovi, sva djeca vole pjevati i plesati, to im pomaže u motoričkom i govornom
razvoju, a brojalice su jedan od najjednostavnijih i najprihvatljivijih oblika pjesme
pogodne za djecu.
Evo i nekoliko primjera:
Eri, beri, muzi, keri – kreč.
Oj, Nikola, Nikola, veži kuju za kola, pa ju udri vilama, da ne sere šljivama.
Jedna vrana gakala i po polju skakala, dođe crni kos i odgrize vrani nos.
Egede, begede, banda svira, mene doktor vizitira, pa me pita što mi fali? Meni fali
šešir mali. U šeširu lepa seka to se zove apoteka.
Enci, benci na kamenci, tu se kuju tri mladenci, iu, piu, čarapiu, tarapupe, 'ajd u dupe,
…in, tin, arapin, arapupe, 'ajd u dupe.
Enci, benci na kamenci, troja vrata zapečata, eri, keri, mužikeri, grec. Loviš!
En, ten, tore, duboko je more, a u moru kit, ajde Maro vrit!
Ete, pete, paprikete, teja baja buf. Loviš.
En, ten, tini, sava, raka tini, sava, raka, tika, taka,bija baja, buč. Loviš!
Zatim usvajali su i dječje igre s pjevanjem koje predstavljaju zanimljiv, brojan i
raznovrstan oblik dječjega stvaralaštva, koje je zbog složenije izvorne strukture i
sadržaja u odnosu na ostale igre bio češći u životu starijega dječjeg uzrasta. Igralo se
obično u okolnostima kad se moglo okupiti više djece, npr. prije ili poslije škole, na
pašnjacima, za vrijeme blagdana i drugih prigoda. Dječje igre s pjevanjem
obuhvaćaju nekoliko vrsta igara raznovrsnih po svojim osobinama kao što su npr.
igre biranja, pogađanja, oponašanja, pokreta i različitih improvizacija. Sve to
potvrđuje važnost pjesme u dječjem svijetu. Veći broj tih igara djeca su naučila u školi
i u slobodno vrijeme koristila se njima, pri čemu su ih prilagodila govornim i
glazbenim značajkama svojega kraja.
Evo i primjera po kojem je seminar i dobio ime:
Žabac, vrabac 'ko j' moj drug
Vrapci bi se poslagali u parove, jedni iza drugih, a ispred je stajalo jedno dijete koje je
predstavljalo žapca. On bi mahnuo rukama oponašajući pticu i govorio: Žabac,
vrabac 'ko je moj drug (Banovina). Dok se u Moslavini govorilo: Žab, žab, žaba, laba,
' ko je moj drug.
Zadnji par djece koji su glumili vrapce bi se razdvojio. Jedno bi dijete trčalo naprijed,
a drugo oko crkve. Prvog vrapca žabac je pokušavao uhvatiti, a rastavljeni vrapci su
se nastojali što prije susresti i uhvatiti za ruke. Ako su to uspjeli, žabac je ponovo bio
žabac. Pak, ako je žabac uspio uhvatiti vrapca, on bi postao žabac, a žabac se
pridružio neuhvaćenom vrapcu. Igralo se dok igračima nije dojadilo ili dok roditelji
nisu pozvali djecu kući.
U varijanti kriške igre Žabe na kolec, koju je u svojim zapisima sačuvala književnica
Božica Brkan, igralo se tako da su parovi stali u jednu liniju, a ispred njih, licem
okrenut prema njima, držeći metraški štap, nalazio se jedan plesač zvan žabac koji je
imao zadatak da podizanjem štapa u vis izgovara komandu „Žabe na kolec“. Kad on
to izgovori zadnji par se razdvoji i svaki trči sa svoje strane postavljenih suigrača. Oni
moraju brzo tračati da dođu na čelo, a da ih pri tom žabac ne ulovi.
Ukoliko oni dotrče na čelo kolone i uhvate se za ruke, žabac koji je izgovori komandu,
nastavlja dalje dok jednog ne uhvati, jer tek tada on postaje par ulovljenog plesača,
a onaj drugi dolazi na njegovo mjesto i on je žabac.
Od rekvizita igrali smo se sa loptom, pisanicama a veoma zanimljiv dio bio je svirka
na dječjim „glazbalima“ koje je vodila Lana Moslavac. Našle su se drvene žabe,
štapići, razne šuškalice, rifljača, prda, ali su se upoznali i sa žičanim instrumentom
bisernicom ili primom, tamburom samicom, jedinkom i dvojnicama.
Za one koji su željeli saznati nešto više plesali smo razne vrste polki, drmeša
(Hrvatsko kolo, Igram, pjevam, Sitni-posavski drmeš…) u formaciji četvorke, manje i
veće kružnice.
Brojni polaznici, njih 40-ak s područja cijele Sisačko-moslavačke županije, pokazali
su spretnost i vještinu savladavši gradivo koje su voditeljice pripremile za ovaj
seminar, a pojedina građa preuzeta je iz prošlosti kada su tradicijske igre bile
sastavni dio tjelesnog odgoja te su zapisane u starim udžbenicima za niže razrede
osnovnih škola, dok danas jedino kulturno-umjetnička društva pokušavaju u svoje
koreografije uključiti građu baštinjenu iz prošlosti.
Svaki polaznik je na kraju dobio potvrdu o pohađanju seminara.
Slavica Moslavac
