/ muzeji, zbirke KUD-ova, pojedinci
Materijalna i duhovna kultura Moslavine, u etnografskom pogledu, nije se do početka XIX. stoljeća znatno izmijenila u odnosu na prijašnja razdoblja. Promjene nastaju tek u drugoj polovici XIX. i početkom XX. stoljeća kada dolazi do raspadanja hrvatskih kućnih zadruga. Tradicijska se baština tada postepeno, a poslije Drugoga svjetskog rata ubrzano, mijenja ili potpuno nestaje i zato ju je bilo potrebno zaštititi, spasiti i valorizirati.
Na području Sisačko-moslavačke županije nalaze se, osim Muzeja Moslavine Kutina i Gradskog muzeja u Sisku, Zavičajna zbirka Sajko u Novskoj, a odnedavno i Interpretacijski centar baštine Banovine u Petrinji. U Kutini je 1960. godine otvoren Muzej Moslavine Kutina, a vrijedni pojedinci, zaljubljenici u baštinu kao i kulturno-umjetnička društva u svojim prostorima imaju zavičajne zbirke vezane za svoj kraj te tako čuvaju materijalnu baštinu od propasti.
Tijekom šezdesetogodišnjeg razdoblja MMK često je mijenjao koncepciju izložbi i prostor, dok je Moslavina i širi zavičaj kao područje istraživanja ostalo isto, čak se zbog usporedbi i analiza proširivao na susjedna područja (Bilogoru, zapadnu Slavoniju, Hrvatsku posavinu i Banovinu). Tijekom dotičnog perioda etnolozi su ostvarili uspješnu suradnju s izvornim kazivačima, ali i stručnim djelatnicima i ustanovama iz muzeja, arhiva, instituta, galerija, Centara za kulturu u zemlji ali i inozemstvu (Italija, Francuska, Slovenija, Mađarska i Češka). Najveći broj predmeta Etnografskog odjela, oko 1000 su tekstilije, predmeti načinjeni od lanenog i platna od konoplje, vune i sukna sakupljenih (njih 345) prilikom osnivanja Etnografske zbirke 1962./3. godine, dok su ostali predmeti tijekom kasnijeg perioda sakupljeni ili otkupom ili darivanjem. Osim tekstilija, to su predmeti od drva, metala, slame, zemlje, ljuske jajeta, srebra, koralja, sedefa… Zbirke sadržavaju i stare fotografije mjesta, ljudi, obreda i običaja, povijesne karte, rekonstrukcije nakita, odjeće, uporabne i ukrasne predmete, makete. Stalna etnografska izložba danas je izložena u prizemlju južnog dijela Muzeja, smještena u nekoliko prostorija, razdijeljena na više tematskih cjelina.
Mnoge osnovne škole, društveni domovi u kojima plešu i pjevaju članovi pojedinih kulturno umjetničkih društava, u svojim prostorima baštine stare predmete iz prošlosti, a Muzej Moslavine Kutina je krajem 20. stoljeća imao i nekoliko zavičajnih zbirki i to u Voloderskoj kleti u Voloderu, Malom Pašijanu, Kajgani, Garešnici, Husainu, Družinskoj hiži u Hotelu Kutina. Stručni djelatnici, muzealci iz MMK također su davali stručne savjete za uređenje i održavanje drugih zbirki koje nisu bile u njegovom vlasništvu kao: Etnografska ostavština Zorke Sever u Popovači, Etno zbirka u Kajgani, Slovačka kuća u Lipovljanima, Etno zbirka u Donjem Mikloušu, Potoku, Donjoj Gračenici, Križu, Zbirka tradicijskog vinogradarskog suđa u Voloderu. Ipak su najznačajnije muzejske zbirke bile u Garešnici i Malom Pašijanu. Danas osim etnografskog stalnog postava u Muzeju Moslavine Kutina, MMK brine i o Etno kući u Crkvenoj ulici u Kutini. To je jedan od objekata koji čini cjelinu od pet okućnica, nanizanih pravilno uz cestu. Na njima su na tradicionalan način izgrađene stambene zgrade (kuća na kat, trem, trijem, čardak) koje predstavljaju jedinstven primjer postojanja seoske cjeline u urbanom okruženju.
Učitelji, folkloristi, pisci, slikari
Tijekom 19. i 20. stoljeća u moslavačkom, posavskom i banovinskom kraju nekoliko značajnih folklorista, književnika, likovnih stvaratelja ili zaljubljenika u baštinu ostavilo je svoja djela za izučavanje folklornog kostima u literarnom i likovnom stvaralaštvu a to su: Sandor Erdödy, Đuro Stjepan Deželić, Josip Badalić, Nikola Arsenović, Zorka Sever, Stjepan Šajnović, Mijo Stuparić, Zvonko Lovrenčević, pa sve do današnjih vrijednih čuvara i čuvarica u pojedinim KUD-ovima koje su prenoseći s naraštaja na naraštaj pjesme, kola, običaje i ljubav prema tradiciji kao što su: Marija Lenart, zvana Baka Mara iz Kutine, Ankica Đurinec iz Volodera, Ankica Kenfelja iz Donje Gračenice, do suvremenih likovnih stvaratelja kao što su: Ivan Milat, Želimir Šiško i drugi.
Najstariji tekstualni podatak o odijevanju u moslavačkom kraju donosi nam Đuro Stjepan Deželić, a odnosi se na ivanićgradsko područje iz sredine 19. stoljeća.
Sa žaljenjem je napisao još davne 1860. godine, da je nošnja ovog kraja već tada bila skroz varoška, osobito u ženskom spolu, te da ju je bilo milina gledati i izbliza i izdaleka.
Moslavačke nošnje koju nam je Erdödy naslikao karakteristične su za jugozapadno područje Moslavine, tj. kraj koji se prostire od podnožja Moslavačke gore do rijeke Lonje i Česme. U razdoblju od 25. svibnja do 9. srpnja 1837. godine nastao je trideset i jedan akvarel. Šesnaest se odnosi na Moslavinu, nastalih u razdoblju od 25. svibnja do 12 lipnja. Sakupljanjem originalnih uzoraka i risanjem moslavačkih narodnih nošnji, a osobito njenih motiva, bavila se početkom 20. stoljeća, učiteljica iz Popovače, Zorka Sever, pl. Gotz. Ona je sakupila, izučila, oslikala i u dva albuma pohranila oko stotinjak uzoraka moslavačkog tkanog i vezenog ukrasa. Dokumentarna vrijednost životnog djela Zorke Sever je u stručnom obrađivanju etnografskih artefakata, njihovoj izradi kao i dekorativnoj i upotrebnoj funkcionalnosti elemenata narodne kulture, te njihovoj simbolici. Naime, kraj svakog Zorkinog predloška napisano je mjesto izvedbe ili nalaza originala, način i tehnika izvedbe, podloga na kojoj je motiv načinjen, pa čak i materijal kojim je taj uzorak izveden. Često opisuje ulogu i značenje boja, motiva, njihovu rasprostranjenost i nestanak. Najčešća mjesta izučavanja su: Popovača, Obedišće, Voloder, Donja Jelenska, Stružec, Okoli, Potok…mnoge predmete je otkupljivala na sajmu u Popovači, tako da se nalaze i primjerci uzornika iz sela Hrvatske Posavine.
Značajan doprinos za očuvanje moslavačke narodne nošnje treba odati Stjepanu i Anki Šajnović iz Osekova. Oni su 1918. osnovali i radionicu pod nazivom Narodno tkivo i vezivo. Šajnović je uspio sakupiti veliki broj starih uzoraka, koje je precrtavao, dograđivao, uokviravao u kutije tzv. čulige (kvadrate), geometrizirao cvjetne motive i mijenjao boje. Tako prerađene mustre donosio je ženama na izradu. Taj način, gotovo stil ukrašavanja ubrzo su preuzele žene iz Moslavine, Posavine i Banovine, a zadržao se u tim krajevima do današnjih dana. Najnoviji podaci o moslavačkim motivima darivani su MMK, 16. lipnja 2002. godine, a sadrže 40-tak moslavačkih motiva nastalih sredinom XX. stoljeća, koje je nacrtao sudski vještak i kotarski mjernik iz Kutine, Dragutin Tomašić.
Danas se u Kutini vezenjem i tkanjem bave: Mandica Mikoč i Đurđa Vončina, a do nedavno staze i ćilime još je izrađivala Natalija Vukušić. Želja za očuvanjem tkalačkih tradicijskih vrijednosti kao i na njihovu komercijalnu dobit snažno je utjecao projekt: Lan i tkalačka radionica iz Ivanić Grada. Inicijativa je krenula 1998. godine posredstvom ravnateljice Narodnog Sveučilišta u Ivanić Gradu i Lady Jadranke Beresford Peirse iz Londona, i njezine zaklade The International Trust for Croatian Monuments. Zahvaljujući njihovom trudu obnovljena je gotovo zaboravljena tradicija tkanja i vezenja u posavsko-moslavačkog području, koji su svoj plasman pronašli i u londonskim ekskluzivnim prodavaonicama.
Zvonimir Božo Lovrenčević (Zvonko, Zvončić, Kvak, Kvakić, Zvonček, Lovrek, Cincek, Cincilinci) je čovjek koji je silno zadužio Bilogoru, Moslavinu i Podravinu. Kao savjetnik u Oblasti Bjelovar obilazi teren, pomno bilježi i raspituje se, te na osnovu sakupljenog gradiva znanstveno obrađuje osobitosti svakog sela. Pronalazi razloge i uzroke njihova porijekla, a osobito ističe njihovu povezanost s ostalim krajevima Hrvatske. Ističe važnost očuvanja i prenošenja autentičnih, autohtonih i arhaičnih elemenata u plesu, pjesmi, igri, nošnji i običajima.
Glazbena baština
Glazbu i ples svakako trebamo uvrstiti u značajne čuvare nematerijalne baštine jer, duboke promjene nastale proteklih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća i u moslavačkom kraju i širem zavičaju uvjetovale su nestajanje mnogih elemenata pučke kulture i tradicije. Jedna od njih svakako je folklorna glazba. Pjesma je naš narod održala, a Moslavci su pjevali oduvijek i posvuda. Pjevalo se kod napornog rada ili zajedničkog druženja na čehanju perja, sijelima, prelima i ostalih težačkih radnji, na paši kod blaga, pred crkvom, u kućama. Pjevalo se po danu, predvečerje i naravno, najveselije i najupornije pred zoru. Pjevalo se u kolu gdje su djeca trčkarala oko odraslih više smetajući nego učeći, ali s vremenom usvajajući i prenoseći stečena iskustva na nove naraštaje. Narodnim pjesmama uglavnom ne znamo ni tekstopisce niti skladatelje, ali smo svjesni da one i danas žive i pjevaju se u raznim prigodama. Pojedini KUD-ovi tiskaju pjesmarice s notnim zapisima pjesma i kola, a neki su snimili nosače zvuka, te tako spasili od zaborava vrijedno glazbeno blago, kao što su KUD-ovi iz Husaina, Kutinskog sela-Kutine, Repušnice, Volodera, Jasenovaca, Kloštar Ivanića, Samarice, Gornjeg Miklouša i Posavskih Brega.
Slavica Moslavac, voditeljica Etnografskog odjela, muzejska savjetnica
